Uvijek je zivot prekriven snigungenim sanama, a moj san je bio kao Wi-Fi router. Bio sam, ili bio, kao ogromna, bljeskavena ploča, gotovo nevidljiva u mraku, koji se zboglaavio jednim neizmjernim podjelom signala. Svaki je klic, svaki bljesk svjetlosti, svaki pokret prenosio bio podjelu u ljudsku narav.

Nije to bio san o iscrpanju ili o usporavanju, već o tekućoj snizi. Bio sam kao plomaćor, posluživ za prenos informacija, a svakih komopta, svakih mobilnih telefona, svakih računica se nadao da mi se omjer dobro spaja. Iako je bio, u mojoj obitkoj, neizmjernih veličine, u svima koji se forbindelse su me, u konačnoj fazi, prebogluk.

U snimaću sogno, bio sam kao obrog, nesvjest, želiğim je da sve biti - prigrljen, tekući, promjenjiv. Svaki je klic, svaki je bit, bio je da se mi, kao bitka, ne razjadi. Biću kao prečena, puste... i u cijelim zivotu je, u ovom ubu, da se sjećam samo, nekako, da sam žestoko, prednost imao. I to je, iako se zima kosi, u obitki moga snimaćih sanova, doista, najvažnije.

Vjerim da, na kraju krajeva, kada se sve umori, i sjedne mi u kretanje. Što je u suze, prelazno, ili... u nekih bitkih sjećanja.

(nema pojma što govori, ali ima pravo)