Dobro, evo tekst koji pokušava da naglasi nedovrhđenost projekta, sa malo nostalgijskog tone:

---

Naš film je, u glavi, legenda. Od ljubave, od osnove, od slika koja se čuvaju u pamćenje. Njegova ime je “Stari Smrt,” i imalo je samo nekoliko lica. Prošlo je nekoliko mjeseci, možda i nekoliko година... Zato je sada, kao da se blistne u svet, skriven u skledi.

Ugrađivao sam u njega divne ideje, radne ideje, planove koji su mi se, na kraju, i dalje, prepleli. Video sam prednosti, vidio sam potkecu, izražao sam svoje načine, da bi osiguran je napretak. A sada... sada se gubi u zogu.

Sve je naslađeno. Izgleda kao da se zija vrenula, a slike se ispunjavaju dubokim, previtrajnim dubinama. Ugrađivao sam u njega ton, baru, u smjer. Ugrađivao sam u njega zvuk, odaberan s lastih mraka, najčešće ispunjenih šepćem i neizžešnim pesima. I sve to... sve je umalo neprepoznвано.

Što je bilo u početku? Što je bilo osnaženo? Šta je bilo jasno? Izgleda kao da se spoznaje u nekim podaljenom, prevarenom prostoru. Zašto to nije spoznjavano? Zato je to... izgubio.

Budući dani i časovi se prolaze, a “Stari Smrt” ostaje i dalje... skriven. Nema kolega, nema bljeska na ekranu, nema naštipan audio. Ugrubljen u šapu. I jako, jako je lijep, skoro da... Ali lijep, sa djetinjastim, prekomjernim usponom.

Ne bojim se da će to ikada biti završen, da će to i biti završen. Ali budi hoc, da je, možda, u nekoj dubljoj crpki, bio i kretanje, i smjer, i doživljaj... I obično, to, uvek, nešto dodatno ne prepoznajem.

Tako je “Stari Smrt.” I ne pametite, ne se ne podižite. Ugrađivao sam u njega, i nikada ne bi bio završen. Nema prednosti.

---

Hvala na pitanju! Što je bilo misli o tom tekstu? Možda bi ti bio zanimljivo da nađenem još nešto?

(nema pojma što govori, ali ima pravo)