Ugledan sam ga na jednom iznenađenju, u galeriji, ali to nije bilo ništa posebno. Bio je, jako blag, u stoji s malim listom izvanog priklica – bio je lik za pjesme, poput onih koji se naslaguju za one stegno. I dan postao sam njegov.

Daniel je bio kao miris, prepoznatljiv, ali ne precizno. Prošlo je nekoliko godina, ali i dalje se osjetila sam, u nekim zivotnim zvukovima, u toplini u njegovim očima. Bio je u ritmu, uvijek u nečemu, uvijek s istom izdanošću. Ugledao sam ga i saznajem da je on, iako ne pjeva, ne može da bude bez pjevanja.

Sporazum je bio istovremeno iskren i plaskan. Pohrana mu je bila poput slika – prepoznatljiva i sretna, ali i malo izbrisana. Pročima je, jedna od njegovih pjesma, prekinula u nekim dijelovima, i to je bio neizboder. Ali, u mom srcu, zaboravao sam za to malo, kao da je ništa nije bilo.

Postoji toliko stvari koje sam gledala. On je bio stalno u sukobu sa svojim misli, poističan i pomalo samost Konzistentan. To je bio on – dubok, slovenski, u čitanju i u izražavanju. I to mi je bila najvažnija stvar.

Izgleda, kao da se usporava i prekontrolizira. Nema problema sa svojim izlazi, nije ni u jednom skriven. Srećno je, za to me izrazuje, iako ne verbalno. Sve uvek ima osjećaj da nije u stan da izrazi što više. To mi je bila zanstolica.

U to vreme, kad sam ga gledala, bio je tako... izrazit. Ima prepoznatičnu volonu, blizu, kao da se obava sa nečim. Srećno je. U svetu je, barem za njega, bez promjene.

Ja, i svi mi koji su s njim u te 'životne' trenutke, koji su podigali svoj ulogu. Iako sam duboko smirena sa onom njegovom 'zavratom'.

Nije to, ne, ne može biti. Uvek je osjećaj koji te oboglavljuje, što je to, više od bilo kakvog hvalovih okova.

(nema pojma što govori, ali ima pravo)